Tuga, jad i čemer. Svega i svačega nagledali smo se u našem fudbalu, ali ono što se dogodilo Emiru Spahiću dosad nismo vidjeli. Nakon svega što je dao našoj reprezentaciji, nakon kapitenske trake na njegovoj ruci, nakon herojskog liderstva na svim terenima gdje su Zmajevi igrali, došlo je vrijeme da od ovog fantastičnog momka svi okreću glavu.
Ono što mu se dešava posljednjih sedmica ide na obraz ljudi koji danas vode FSBiH, ali i medija. O čemu je riječ? Spaha još nije rekao zbogom fudbalu. I dalje se nada nekom angažmanu, a dok se to dešava, nikog mu nema na usluzi. A toliko je dao našem fudbalu!
U normalnim Savezima kada legendarni igrač ostane bez kluba, on i dalje igra za reprezentaciju kako bi mu bilo lakše kaparisati novog poslodavca. Kod nas toga nema. Ne samo da ga selektor nije zvao na okupljanje, barem da održi formu i svojim primjerom i strašnim zalaganjem na treningu pokaže mlađim kolegama kako se voli domovina.
Jednostavno su ga svi zaboravili, gurnuli na stranu i to baš kad mu je pomoć i podrška bila najpotrebnija. Kad je Spaha igrao, svi smo bili sigurni da će biti dobro, da nas ima ko braniti i da će se protivnički najbolji igrači kako god da se zvali, imati problem da dođu do našeg gola. Iako je za repku odigrao skoro 100 utakmica, danas su ga svi zaboravili. Nema više novinskih tekstova o njemu, novinari ga ne spominju, a informacije o njegovoj budućnosti stižu na kašičicu.
Nema kluba, prekrižen i izbrisan. Nije više važan. Nije više moderno pisati o njemu lijepe tekstove, nije moderno ni spominjati ga. Kao da ga nikad nije ni bilo. A ko će ga znati, možda nam vječni kapiten priprema još jedan veličanstven povratak. Možda će tek odigrati svoj najbolji meč i potpisati svoj životni ugovor. Kako god, nije zaslužio da ga tek tako gurnemo u historiju. A toliko toga nam je svima dao…
(24novosti/BHDijaspora)
