Sudija Theodor Meron je istakao da su glavne svrhe statusne konferencije razmjena informacija kako bi se osiguralo ekspeditivno vođenje žalbenog postupka te prilika da se strane upoznaju sa situacijom o predmetu i da se branjeniku da prilika da pokrene pitanja vezana za zatočenje, uključujući psihičko i fizičko zdravlje.
Na ranijim statusnim konferencijama Karadžić je pokrenuo pitanja korištenja Skypea, laptopa i pristupa bosanskohercegovačkom televizijskom kanalu. Zahtjev da u ćeliju unese laptop je odobren pod više uslova, ali Karadžić je konstatovao da ne razumije zbog čega proces toliko traje, odnosno zašto se sekretaru Suda treba toliko vremena da odluči o ograničenjima. Zahtjev za upotrebu Skype je vraćen na razmatranje sekretaru Suda.
"Stanje mi je znatno bolje, osjećam se popravljeno. Laptop bi mi olakšao boravak, mislim da nam treba internet kako bi mogli uploadovati, a ne downloadovati. To bi mi uveliko olakšalo moj rad jer je sjedenje za računarom naporno za kičmu. Također, potrebna je i televizija na srpskom jeziku. Ranije smo imali jednu srpsku i jednu muslimansku televiziju, a sad nemamo nijednu. Izgleda da ćemo morati glasati, a Hrvati će možda odlučiti da ne žele kanal na srpskom jeziku. Također, ne daju mi da iznajmim frižider u sobi jer su moje navike takve da radim do kasnih večernjih sati", kazao je Karadžić.
Pozvao je sudiju da posjeti druge zatvore u kojima se nalaze haški osuđenici tvrdeći da oni borave u lošim uslovima.
Podsjećamo, Tribunal je prvostepenom presudom, izrečenom 24. marta, osudio Karadžića na 40 godina zatvora, proglasivši ga krivim "za genocid u Srebrenici, progon muslimana i Hrvata, terorisanje stanovništva Sarajeva artiljerijskim i snajperskim napadima i uzimanje pripadnika Unprofora za taoce". Karadžićeva odbrana podnijela je žalbu na tu presudu.